![]()
![]() |
Љубодраг Обрадовић, Виолета Алексић, Светлана Ђурђевић и Тања Милојевић
A NEMA TE
Opet te nema …
Uzalud pitam lutalice noći gde se tvoje stope kriju
i lažem kad kažem da svejedno mi je,
samo sebe i druge zavaravam …
Nema te,
ni u mračnim ulicama tudjih tajni,
ti se uvek vešto od mene kriješ,
dok te ja očajnički tražim,
kad teško mi je,
tebe opet,
u inat meni,
nema …
© Violeta Slkica Aleksić
Љубодраг Обрадовић
Jer činjenica je da poezija u sebi ima snagu da one koji u nju veruju i prepuste se njenim čarima, ponese i uznese u jedan bolji, sanjani svet, u kojem je i sam život onaj sanjani i samim tim prihvatljiv!
Ja lično, oduvek sam verovao da je neko pesnik ako napiše samo jednu pravu pesmu! A kada mi je Jelena predložila da pročitam neke od pesama Violete Aleksić i pripremim se za učešće u ovoj promociji, nasumice sam izabrao desetak pesama, iskopirao ih i prepustio se čari isčitavanja i isčekivanja koji će me vetar iz njih poneti. Večeras znam da je Violeta pesnik…
Zašto ti pričam svoju priču?
Hoćeš li zaista razumeti o čemu zborim,
da li ćeš shvatiti kad usporim,
svoj korak na utrci,
ovog sunovrata!?
Ne volim sažaljenja
i ne trebaju mi lažne ruke prijateljstva
na ramenu.
Ništa to ne menja!
To su samo reči rečene,
u vetar uzaluda na kamenu!
U to ime želim da i sve Vas ponese lepota ovog trenutka i dubina koja zrači iz jednostavnih i jasnih stihova i da Violetu nagradite aplauzom da istraje na putu kojim je krenula, a to je put u srce umetnosti, što joj i ja najiskrenije želim! ŽIVELA UMETNOST!!!
Изговорено на промоцији књиге *НЕГДЕ У МОЈОЈ ПЕСМИ* 28.07.2011. године







